City
07.09 - 08.10.2007
Boris Cvjetanović
Boris Cvjetanović jedna je od najzanimljivijih i najznačajnijih fotografskih osobnosti novije hrvatske fotografije. Realistički fotograf nevidljivog? Bacač mreže kadrova kojima hvata stvarnost?
Naravno primjerenije je govoriti o svjetlosti, rakursu, kompoziciji fotografije. Kroz kombinaciju ilustrovanog i apstraktnog u pristupu motivu progovara i retorika samog medija; tako izbacivši stvarni kontekst zgrade, fasade, kadar ispunjava čista likovnost mrlje ili grafizam kružnice uličnog šahta na asfaltu.
O fotografiji obično mislimo kao o mediju koji hvata i zaustavlja vrijeme, koji kadriranjem razmiče kontinuitet prostora/svijeta, te nam tako omogućava ovladavanje stvarnošću. U stvarnosti naravno nema kadra, sve teče i simultano postoji, u svakom trenu sadašnjost guta budućnost i nestane u prošlosti...
Novost u opusu ovog decentnog fotografa klasične crno-bjele fotografije je digitalna kolor-fotografija u ciklusu Grad koji je započeo snimati 2002. i još je otvoren. U ciklusu Grad nema atrakcija, dizajna, glavnih ulica, reprezentativnih fasada. Kadrovi su čisto plošni, prizori konceptualno pročišćeni, bez hijerarhije planova, ne naglašava se žarište. Nižu se sekvencije *gole prisutnosti* prizora bez ljudi, ali s njihovim tragovima.
Možemo govoriti o sociološkom aspektu te fotografije, o sakralizaciji privatnog i nebrizi za javno, ali značajnijim mi se čini fotografsko viđenje odsutnosti što rađa snolikost i nadrealnost prizora. Na djelu je opet *nevidljivi ali djelatni referent*, skriveni motiv za sliku.
Fotografije Borisa Cvjetanovića posjeduju onu vrstu empatije i bliskosti motivu motivu koji se probijaju kroz naslagane kulture, mreže interpretacija i značenja. Sve, pa i zadnji ostatak ljudskog prisustva na ulici ima neki značaj koji ne proizlazi iz hijerarni vrijednosti ili kriterija usporedbe među stvarima koje zavređuju ili ne zavrjeđuju fotografsku objavu. Ogoljene siromašne, pa i tužne činjenice svakodnevice tu su ne da bi uspoređivale s nečim boljim, vrijednijim ili dostojnim, nego da bi neutralno svjedočile sebe i nalazile razloge postojanja sebi samima.
Fragmenti iz teksta Ljubice Srhoj Čerine,
Narodni muzej Zadar, Galerija umjetnina
