Ljubav prema subverziji
21.03 - 26.04.2013
Branko Franceschi
Izložba Ljubav prema subverziji, zahvaćajući vremenski raspon od osamdeset godina ili točnije od 1932. do 2012. godine, predstavlja umjetnike i umjetničke grupe čiju je umjetnost obilježio društveni aktivizam sa ciljem poticanja promjena u područjima institucionalne kulture i društveno-političkog okruženja ili, barem, mijenjanja svijesti svoje publike.
Riječ je, dakle, o umjetnicima koji su svoju društvenu poziciju i umjetničku praksu shvatili kao platformu za promicanje programa i strategija čiji je cilj bio potkopavanje zatečene razine i oblika vladajućeg autoriteta, uključujući pozicije političke moći, građanskog morala te hijerarhijsku strukturu unutar koje se odvija umjetničko stvaralaštvo. Njihov se aktivizam u području umjetničkog izraza paralelno manifestirao kao radikalno odstupanje i suprotstavljanje tradicionalnim umjetničkim disciplinama i, nadasve, umjetničkom radu čiji je cilj umjetnički objekt, a regulator tržište umjetnina.
Umjetnička im je praksa stoga pretpostavljala eksperiment u području tradicionalnih umjetničkih disciplina i njihovu međusobnu kontaminaciju, uključivanje elemenata i imaginarija popularne kulture i masovnih medija u područje visoke, na akademskim programima i kanonima zasnovane građanske kulture, različite oblike performativnih umjetničkih praksi s krajnjim ishodom poistovjećivanja umjetnosti i života, odnosno, umjetnika i umjetničkog djela, radikalno prihvaćanje novih medija i tehnologija posredovanja slike, nove umjetničke prakse i discipline, preferiranje javnog prostora i izravnog kontakta s publikom u odnosu na institucije i njihovo posredovanje umjetnosti. Ove umjetničke prakse, mada naposljetku kanonizirane i uključen u kulturni mainstream, suštinski su revolucionirale i izmijenile ne samo umjetnost, već i cjelokupni život našeg doba, a u najvećoj su mjeri odredile suvremenu vizualnu kulturu i metode vizualne komunikacije uopće. Prvim činom ovakve umjetničke prakse smatra se objavljivanje Futurističkog manifesta F.T. Marinettija, najprije 5.veljače 1909. u bolonjskim novinama Gazzetta dell'Emilia te potom 20.veljače 1909. u pariškom časopisu Le Figaro. Manifest je promovirao umjetnost koja će odbaciti prošlost i aktivno sudjelovati u stvaranju, doslovno i metaforički, nove slike svijeta usklađene sa strelovitim tehnološkim napretkom. Današnji se pak aktivizam, iako integriran u kulturni sustav, mahom fokusira na zloupotrebe i manipulaciju tehnološkog i opće znanstvenog napretka u korist rasta profita korporativnog sektora i globalno širenje prikrivenog totalitarizma civilizacije liberalnog kapitalizma. Izložba predstavlja kontinuitet aktivističke umjetničke prakse u našoj regiji. Zasnovana je na djelima iz Kolekcije Marinko Sudac, najveće zbirke umjetnosti povijesnih avangardi.
Kolekcija se od 2004. godine i svog inicijalnog fokusa na umjetnost stvaranu u Jugoslaviji, do danas proširila na međunarodnu umjetničku produkciju od Baltika na sjeveru do Crnog mora na jugu, od SAD-a na zapadu do Japana na istoku te se vremenski odnosi na razdoblje od 1909. do 1989. godine. Tema izložbe predstavljena je fotografskom i video dokumentacijom performansa, audio instalacijom, eksperimentalnim i autorskim filmovima. Kronološki početak izložbe je filmski sinopsis „Glave u vrećama“ kojeg je 1932. napisao Jo Klek (Josip Seissel) za desetogodišnjicu osnutka legendarne i zamalo zaboravljene grupe Traveleri, a Kolekcija za izložbu „Područje zastoja“, održanoj na brodu Galeb 2011., realizirala i emitirala u obliku radio drame.
Najveći dio izložbe obuhvaća razdoblje od šezdesetih do osamdesetih godina, predstavljenog radovima Gorgone, Tomislava Gotovca, grupa OHO, Crveni Peristil, Bosch + Bosch, Grupe šestorice umjetnika i sudionika pokreta Nove umjetničke prakse. Posebnu cjelinu predstavlja program eksperimentalnog filma pod nazivom Tune in Screening, koji obuhvaća filmove jugoslavenskih autora nadahnutih zapadnjačkom rock muzikom, snimljene u razdoblju od 1966. do 1976. godine. Kronološki završetak izložbe recentni su filmovi Željka Kipkea, jednog od istaknutih predstavnika neoavangardne umjetničke prakse još od kraja sedamdesetih godina, koji zorno pokazuju da individualne subverzivne strategije još uvijek predstavljaju aktualnost suvremene umjetničke prakse. Jednostavno, riječ je o ljubavi koje se niti umjetnici, niti publika ne bi nikad trebali odreći.
Branko Franceschi
.JPG)
