Art is not allowed here
17.10 - 31.10.2008
Antun Božićević
Instalacija Antuna Božičevića u svakom svom postavu djeluje kao site-specific djelo – između zidova ili stupova izložbenog prostora rastegnuta je jednostavna, vulgarna žičana ograda koja priječi kružno kretanje kroz prostor i nesmetano uživanje u izloženim djelima. U trenutku kada tijelo posjetitelja dotakne ogradu, ili pokuša kroz nju proći, uvjeren da se zapleo u igru interaktivne instalacije, napeta ga žica vraća unatrag. Prodorno pištanje artikulira se u metalni zvuk, i razaznaje se rečenica koju je mogao i robot izgovoriti: «Art is not allowed here».
Instalacija je nastala nakon radionice u Gorici u kojoj je Božičević sudjelovao 2005. Nekada je zid gradić Goricu/Goriziu dijelio na staru i novu, a Europu na kapitalističku i socijalističku. Danas, nakon što je Slovenija postala dijelom europske obitelji unutar schengenskih granica, ta regija predstavlja granično područje između EU i zemlje koja čeka u njezinu predvorju. Iako je nastao u idiličnom istarskom predjelu koji je prije pola stoljeća opustošen upravo zbog graničnih i političkih razmirica, rad je sa velikim uspjehom izlagan na više lokacija i u različitim umjetničkim kontekstima. Iako su kontekst i mjesto nastanka specifični, ograničenost i saplitanje o opipljive prepreke čine se simptomima koji lako zadobivaju na univerzalnoj prepoznatljivosti.
Depersonalizirani glas, koji se prilikom bezuspješnog prolaska kroz ogradu ili bijesnog udaranja o nju, artikulira iz nelagodne i pištave zvučne pozadine, snimljen je prilikom umjetnikova studijskog posjeta New Yorku. Prilikom pokušaja snimanja podzemne željeznice spriječio ga je izaslanik represivnog sustava, a na naivno autorovo obrazloženje da je umjetnik i kako stoga snima, organ reda izgovorio je univerzalno primjenjivu rečenicu: «art is not allowed here».
Koliko god da je riječ o instalaciji koja preuzima site-specific masku u gotovo svakom prostoru, koristeći svoju odliku prilagodljivosti, riječ je o prostornoj intervenciji koja svojim općim motivima i postupcima – željeznom ogradom, depersonaliziranim glasom, univerzalno razumljivim engleskim – zahvalno odgovara dobrom dijelu zahtjeva i očekivanja većih izložbenih prezentacija suvremene umjetnosti.
Shvatite li granicu kao metaforu schengenske granice, ili nekada postojećih granica, nećete pogriješiti. Kao i ako zabranu umjetnosti proutmačite kao zabranu govora. Ali to je tek početni položaj, ne postoji li nebrojeno mnogo individua i teritorija koje bi trebalo ograditi?
Počevši od vlastitih predrasuda.
Jasna Jakšić
